ijepo junsko vrijeme uslovilo je početak kosidbe u ruralnim područjima bjelopoljske opštine. Ovaj posao danas se uglavnom obavlja mehanizacijom i kosačicama, ali tamo gdje mašine ne mogu da priđu, ručna kosa i dalje ostaje nezamjenjiva. Naravno, pod uslovom da je kvalitetna, dobro otkovana i pažljivo naoštrena.
Novinar Pobjede u bjelopoljskom prigradskom naselju Lješnica zatekao je Milorada Mićka Rabrenovića kako otkiva i pomoću kamenog brusa – biledžije – oštri nekoliko kosa. Kako kaže, za kvalitetnu obradu sedam kosa potrebno je nekoliko sati rada, uz mnogo strpljenja, pažnje i iskustva.
Rabrenović ističe da su čuvene, britke i nelomljive kose kovanice, kao i tradicija njihovog kovanja, nekada bile, a vjerovatno su i danas, jedan od simbola Bijelog Polja i njegovog ruralnog područja.
– Dogovorili smo mobu kod jednog našeg druga u selu Čeoče. Ide nas sedmorica, a ja sam preuzeo obavezu da otkujem i naoštrim kose. To je, na neki način, dio naše tradicije da se međusobno pomažemo kada je kosidba. Domaćin kod kojeg idemo ima i motorne kosačice, ali one ne mogu da priđu svuda gdje može kosa. Računamo da ćemo nas nekoliko posao završiti za svega nekoliko sati – kazao je Rabrenović neposredno prije polaska na mobu.
On dodaje da, uprkos savremenoj mehanizaciji, ručna kosa i dalje ima svoje mjesto u poljoprivrednim radovima, naročito na nepristupačnim terenima, gdje ljudska vještina i iskustvo ostaju nezamjenjivi.
Na kraju razgovora obećao je da će narednih dana, nakon što završe planirane poslove, i autoru ovog teksta otkovati i naoštriti njegovu kosu, potvrđujući da se stari zanati i običaji u bjelopoljskom kraju još uvijek brižno čuvaju od zaborava.
Izvor: Pobjeda