Dok savremeni svijet neumorno žuri, Mateja Radović je izabrao drugačiji put. Umjesto gradske vreve, buke i užurbanog ritma, devetnaestogodišnji mladić izabrao je tišinu martinićkog sela, prirodu i bezuslovnu ljubav prema konjima, koju je naslijedio od svog oca.
U ovom selu vrijeme teče sporije, u skladu s prirodom, a Matejin svakodnevni život određuju galop konja, mir livada i snažna veza između čovjeka i životinje. Sa konjima Dunjom i Hugom, Mateja gradi svijet u kojem se svakodnevno uče strpljenje, povjerenje i odgovornost.
„Prije četiri godine ispunio sam svoj san i kupio svog prvog konja. To je kobila Dunja koja je iza mene, ona je arapski konj. Iako nije baš preporučljivo imati arapa za svog prvog konja, uzeo sam taj veliki zalogaj, izazov. Uzeo sam je još kao ždrijebe, imala je godinu i pol dana kada je došla kod mene, od tada sam je sve naučio – jahanju, vođenju, lonžiranju“, ispričao je Mateja za emisiju „Boje jutra“.
Dunja je, kako kaže, ispunjenje sna, dok je Hugo novi izazov u njegovom životu.
„Hugo je stigao ljetos. To je konj koji je iza mene. On je star četiri i po godine. Kupio sam ga kao već naučenog konja. Takođe, s njim ima dosta rada. Treba puno raditi zato što nije totalno završen konj. Takođe, kada vidim par konja iza kuće, budem još srećniji“, navodi Mateja.
Ističe da svaki konj ima svoj karakter i da je rad sa njima proces koji zahtijeva vrijeme.
„Hugo je još uvijek nepredvidiv. Iako je kod mene od ljeta, nisam mnogo radio s njim, pa onda bude problema pomalo. Vjerovatno je još nepovjerljiv.“
Govoreći o odnosu između čovjeka i konja, Mateja naglašava važnost povjerenja i poštovanja.
„Moraju imati veliko povjerenje u gazdu, ali takođe moraju imati i poštovanje. Ipak, to je ogromna životinja koja može čak i čovjeku nauditi ukoliko krene nešto loše. Često nije to zlonamjerno, već iz čistog straha.“
Za Dunjin karakter ima posebne riječi.
„Pa, Dunja je kod mene otkako je bila ždrijebe i dosta je razmažena. Vidim da voli da se mazi, čini mi se da je takva.“
Priča Mateje Radovića pokazuje da istinska sreća često ne leži u brzini i buci, već u tišini sela, prirodi i vezama koje se grade srcem.