Milica Milošević je u svom ponosnom i teškom životu bila i čobanica i poznata tužbalica. Njene riječi i glas pratili su ljude i vremena
Bio je to poseban čas koji je trajao duže od uobičajenih 45 minuta. Bila je to specifična učionica – bez table, računaljke i globusa. Nije bilo đačkih klupa, dnevnika, niti učiteljske prozivke.
Bio je to školski i životni čas koji će pamtiti učenici IV razreda OŠ „Risto Manojlović“, njihova učiteljica Boženka Stojković i Zoran Rakočević, volonter Crvenog krsta.
Otvorena vrata i tišina u kući osamdesetdvogodišnje Milice Milošević. Starica ustaje sa kreveta i osmijehom dočekuje male goste. Govori njenim naboranim licem i rukama na kojima su ispisane decenije rada. Raduje se posjeti, a vedrinom pokazuje koliko je srećna.
Pozdravlja je učiteljica Boženka, govoreći đacima da zapamte kako humanost nije samo riječ iz knjiga, već djelo koje se ogleda u osmijehu i toplini. Humanost se uči srcem, a ne samo pamćenjem definicija.
Milica Milošević je u svom ponosnom i teškom životu bila i čobanica i poznata tužbalica. Njene riječi i glas pratili su ljude i vremena.
– Voljela sam i ljude i životinje. Umjela sam da se družim sa njima. Težak je to život bio, ali da mogu da se vratim, sve bih isto proživjela i uradila – priča Milica dok ispunjene duše posmatra djecu.
Učenici četvrtog razreda polako izlaze iz Miličine kuće na Drijenku. Bio je to čas života i iskrenih riječi, a blagi pogled bake Milice dugo će pamtiti.
Zapamtiće i riječi svoje učiteljice o tome kako postoje posebni bukvari i knjige života. Sa sobom nose pogled bake Milice i unutrašnje ispunjenje malih humanista koji život uče i na ovakvim, posebnim časovima.
Izvor: Pobjeda