Na blagim padinama sjeveroistočne Crne Gore, okružen šumama, livadama i bistrom rijekom, smjestio se Šekular, nedaleko od Berane. Malo mjesto, ali veliko po pričama, ponosu i uspomenama ljudi koji su tu rođeni.
Kažu stariji da je nekada Šekular bio kao mali grad. Dvorišta puna djece, dim iz svake kuće, zvona sa stada koja su odjekivala padinama. U školu se išlo pješice, po snijegu i kiši, ali niko nije kasnio. Livade su bile pune sijena, a zimi su se porodice okupljale oko šporeta na drva, uz priče o precima i junacima.
Ljeti je selo mirisalo na pokošenu travu i svježe mlijeko. Žene su pravile sir i kajmak, muškarci vodili stoku na katune, a djeca trčala bosa do rijeke, hvatajući pastrmke rukama i hladeći se u ledenoj vodi. Nije bilo mnogo novca, ali je bilo svega drugog – smijeha, pjesme i zajedništva.
Planine oko sela čuvale su ga kao stražari. Zimi bi se obukle u bijelo, a ljeti zazelenjele tako jako da su oči boljele od ljepote. Svako brdo imalo je svoje ime, svaka stijena neku priču. Stariji bi govorili: „Ko jednom udahne vazduh Šekulara, uvijek mu se vrati.“
Vremenom su se stvari mijenjale. Mladi su odlazili u gradove, tražeći školu i posao. Kuće su se prorijedile, školsko zvono je utihnulo, ali selo nikada nije sasvim utihnulo. I danas se ujutro čuju krave, lavež pasa i miris domaćeg hljeba. Oni koji su ostali čuvaju tradiciju – bave se stočarstvom, pčelarstvom i obrađuju zemlju kao njihovi đedovi.
Kad neko dođe sa strane, prvo primijeti tišinu. Onu dobru, planinsku tišinu. A onda shvati da to nije praznina, nego mir.
Šekular danas možda nema mnogo stanovnika, ali ima dušu. U njemu su korijeni, grobovi predaka, prve ljubavi, prve pobjede i porazi. To nije samo selo na karti – to je dom.