Tradicija se ne čuva samo u knjigama i spomenicima, već i u zanatima – u rukama ljudi koji ih njeguju.
U Bijelom Polju priča o vunovlačari Brzać svjedoči o zanatu koji polako nestaje, ali i o čovjeku koji ga i danas njeguje s jednakim poštovanjem kao prvog dana. Šefko Brzać, 64-godišnji majstor, svakog jutra u sedam sati otključava radnju, baš kao što je to činio još kao dječak.
U zanat je ušao sa deset godina, pomažući roditeljima i braći. Radilo se od ranog jutra do kasno u noć, bez izgovora, jer je posla bilo za sve. Međutim, godinama se potražnja smanjivala, navike ljudi mijenjale, a mašine koje su nekada radile neprekidno danas skoro da miruju.
Nekadašnja gužva zamijenjena je tišinom, a mjesečni troškovi struje smanjeni na minimum – jasan znak koliko je ovaj zanat izgubio svoje mjesto u savremenom životu.
Ipak, Šefkova privrženost vunovlačari ostala je ista. Ljubav prema porodičnom nasljeđu osjeća se u svakom kutku radnje. Dok ga zdravlje služi, vrata će svakog jutra biti otključana, makar samo zbog kafe i uspomena koje zidovi čuvaju.
Neke tradicije ne žive zbog profita, već zbog ljudi koji ih nose i njeguju. Vunovlačara Brzaća i Šefko Brzać savršeno ilustruju tu istinu.
Izvor: TV E
Novinarka: Arnela Hajdarpašić