U srcu Bijelog Polja, među tihim mahalama i kućama iz kojih se vikendom širio miris opranog rublja, živi čovjek po imenu Ferid Ljuca — čovjek za kojeg su govorili da je popravio skoro svaku mašinu za veš u gradu i okolnim selima.
Ferid nije imao reklame, natpise ni velike oglase. Imao je samo ime koje se prenosilo od usta do usta. Kad bi mašina stala usred pranja, kad bi voda procurila ili bubanj počeo da lupa kao da se svađa sa zidovima — ljudi su govorili:
„Zovi Ferida.“
Ali ono što je Ferida činilo posebnim nije bilo samo znanje. Bile su to njegove ruke — mirne, strpljive i sigurne — i njegovo srce, još veće od njegovog alata.
Često bi dolazio u kuće gdje se živjelo skromno. Ponekad bi vidio brigu u očima domaćice, tišinu u kojoj se prebrojavaju novčanice, ili uzdah prije nego što ga pitaju:
„Majstore… koliko smo dužni?“
A Ferid bi samo odmahnuo rukom.
„Polako. Ako ima — ima. Ako nema — biće. Nećemo se zbog mašine sekirati.“
Nikada nije okretao leđa onima koji nisu imali. Dešavalo se da mjesecima ne uzme ni jedan euro. Neki bi mu kasnije donijeli koliko mogu. Neki bi mu donijeli sir, krompir, domaća jaja. A neki samo zahvale i osmijeh. Feridu je to bilo dovoljno.
Govorio je:
„Nije veš jedini koji treba oprati. Nekad treba i brigu skinuti s ljudi.“
Djeca su ga voljela jer je uvijek imao strpljenja da im objasni šta radi. Stariji su ga poštovali jer je držao riječ. A oni koji su prošli težak period nikada nisu zaboravili kako im je Ferid došao bez pitanja, bez pritiska, bez rokova.
Zato njegova priča nije samo priča o majstoru koji je popravio skoro svaku mašinu za veš u Bijelom Polju i okolini. To je priča o čovjeku koji je razumio da vrijednost posla nije samo u novcu — nego u pomoći. UU poštenju i u tome da nekome olakšaš dan.