Zima 1962. godine u Crnoj Gori, a posebno na području Durmitora, ostala je u narodnom pamćenju kao jedna od najsurovijih i najdužih u modernoj istoriji.
Dok je ostatak Jugoslavije polako ulazio u proljeće, Šavnik, Žabljak i okolna sela su te godine proveli nevjerovatnih četiri mjeseca u potpunoj izolaciji.
Snijeg je počeo da pada rano i nije prestajao nedjeljama, a visina sniježnog pokrivača u samom gradu prelazila je dva metra, dok su na planinskim prevojima i usjecima nanosi višestruko nadmašivali tu visinu.
Mještani ovih gradova su pričali da su bukvalno kopali tunele od vrata svojih kuća do štala kako bi nahranili stoku. Prozori na prizemljima su bili potpuno zatrpani, pa se u kuće ulazilo kroz potkrovlja ili preko visokih merdevina. Svjetlo u sobama se palilo i usred dana, jer je “bijela opsada” vani blokirala svaki zrak sunca.
Glavna borba vodila se na nekoliko ključnih dionica puteva ka Durmitoru. Mehanizacija onog vremena, stari bageri i kamioni sa drvenim plugovima bila je nemoćna pred santama leda. Tek angažovanjem najtežih mašina i vojske, put je počeo da se “prosijeca”.
Rezultat tog rada su upravo ovi “sniježni kanjoni” koje vidimo na fotografiji Milana Pešića. Na pojedinim dionicama zidovi snijega bili su toliko visoki da su vozači kilometrima mogli vidjeti samo uske trake neba.
Solidarnost i preživljavanje u to vrijeme nije bilo mobilnih telefona ni interneta. Jedina veza sa svijetom bio je radio i, povremeno, helikopteri koji su izbacivali hranu i ljekove najugroženijim domaćinstvima. A mještani su dijelili posljednje zalihe brašna i duvana.
Hitni slučajevi su se prevozili na sankama koje su vukli konji ili ljudi, često kroz mećavu koja je trajala danima.
Tek u kasno proljeće, kada je sunce konačno počelo da topi te ogromne bedeme, život se vratio u normalu.
Snijeg se te godine na nekim mjestima na Durmitoru sačuvao do avgusta mjeseca.
Samo nepunih godinu dana kasnije, snijeg nije bio toliki problem, ali je stigao “veliki mraz” koji je okovao čitavu Evropu.
Slike: Šavnik 1950 – 60-ih