O sestrama Bulatović koje su brigu o đacima pretvorile u trajnu vrijednost zajednice.
U vremenima kada su ljudska bliskost, solidarnost i odgovornost prema drugima bile temelj zajedničkog života, pojedinci su svojim djelima ostavljali tragove dublje i trajnije od mnogih institucija. Među takvim ljudima posebno mjesto zauzimaju sestre Marija i Vidosava Bulatović, u narodu poznate kao Mama i S’ika. Njihov dom, smješten u blizini bjelopoljske gimnazije, bio je mnogo više od krova nad glavom – bio je utočište, škola života i sigurna luka za generacije đaka iz seoskih krajeva koji su u Bijelo Polje dolazili radi školovanja.
Za roditelje, pronalazak mjesta kod dvije sestre značio je olakšanje i spokoj. Znali su da su im djeca sigurna, sita, zaštićena i pod budnim, ali toplim nadzorom. U Mamininom „đačkom internatu“ stalno je boravilo deset i više učenika, koji su živjeli kao skladna porodica. Dijelili su obaveze, radosti i mladalačke nesporazume, koje je Mama rješavala tihom, mudrom riječju i majčinskim razumijevanjem.
Nije slučajno što su je đaci prozvali Mama – ona im je to zaista i bila. Sa njima je dijelila i obrok i brigu, a njene gurabije, šećerpare i baklave ostale su urezane u sjećanjima kao simbol domaće topline i pažnje. Briga o đacima nije se završavala u kući. Mama je redovno odlazila na roditeljske sastanke, raspitivala se kod razrednih starješina o uspjehu i ponašanju svojih učenika i sa ozbiljnošću pravog pedagoga pratila njihov razvoj.
Poseban oblik vaspitanja ogledao se u pravilima zajedništva i odgovornosti. Mlađi učenici mogli su u grad ili bioskop ići samo u pratnji starijih, koji su imali obavezu da brinu o njima. Najbolji đaci pomagali su slabijima, pa je u kući sprovođena svojevrsna dopunska nastava, zasnovana na solidarnosti, drugarstvu i međusobnoj pomoći. Po Maminom i S’ikinom programu.
O tim vremenima, sa posebnom toplinom, danas svjedoči i njihov prvi komšija, tada mnogo mlađi, a danas u zrelim godinama – Milorad Mile Korać. On sestre Bulatović pamti kao dobre i besprekorne komšinice. Za koje je sebičnost bila potpuno nepoznata.
Njihov dom nije bio otvoren samo za đake, već i za ugledne Bjelopoljce koji su ih često posjećivali. Znajući da u toj kući vladaju red, čovječnost i iskrena dobrota. Mile se sjeća i mjesta gdje su sestre živjele ranije, prije nego što je podignuta kuća koja će, vrijeme će pokazati, postati pravi Dom za učenike – svjetionik humanosti u prosvjetnoj istoriji Bijelog Polja.
Ugled koji je Mama uživala prevazilazio je zidove njihovog doma. Direktor tadašnje gimnazije, Miloje Dobrašinović. Po kojem škola danas nosi ime, redovno je ustajao kada bi dolazila da se raspita za svoje đake. Poštovanje su joj ukazivali i profesori, prepoznajući u njoj iskrenog saveznika u vaspitanju i obrazovanju mladih ljudi.
Iz Maminog internata izašle su desetine intelektualaca – profesora, ljekara, pravnika, inženjera, pa i ambasadora. Neke od njih kasnije je posjećivala na njihovim radnim mjestima. Tamo gdje je dočekivana sa zahvalnošću i dubokim poštovanjem, kao neko ko je u njihove živote ugradio temeljne ljudske vrijednosti.
Danas kuća sestara Bulatović, u blizini bjelopoljske gimnazije, stoji kao nijemi, ali snažni svjedok jednog vremena – vremena kada materijalno nije potiskivalo ljudsko. Kada je briga za druge bila prirodna obaveza, a ne izuzetak. Priča o Mami i S’iki nije samo sjećanje, već i opomena i nadahnuće: dokaz da se istinska veličina čovjeka mjeri dobrotom, odgovornošću i tragom koji ostavi u životima drugih.