LEKOVIĆI ŽIVOT VEZALI ZA ŽUBER
Nikad nijesam pomišljao da odem negdje drugo sa ove moje đedovine na prelijepom Žuberu, kaže za “Dan” Žarko Leković.
Danas je rijetkost sresti porodicu koja je ostala da živi na planini. Međutim, ima ljudi koji ljepote seoskog života ne žele da zamijene za urbanizovanu sredinu i, ipak, lakši život u gradu.
Na planini se može živjeti složno i lijepo, potvrđuju Lekovići sa planine Žuber, u Vranešu kod Bijelog Polja.
Na oko 1.250 metara nadmorske visine domaćin četrdesetsedmogodišnji Žarko Leković sa svojom životnom saputnicom Milankom, koja je rodom od Žujovića iz sela Pape, svio je životno gnijezdo, i sa dvije kćerke i sinom živi bezbrižan seoski život.
Nimalo lak, s obzirom da vode brigu o imanju koje se prostire na 23 hektara. Kako kaže domaćin, nije lako, ali sve se završava gdje ima sloge i ljubavi.
Nikad nijesam pomišljao da odem negdje drugo sa ove moje đedovine na prelijepom Žuberu. Zato sam čitav život ovdje i iako nam uslovi nijesu baš najbolji, jer imamo problema sa putem dolje od Lekovine, odnosno Pavinog Polja, ali i vodom, kao i strujom, ni ne pomišljamo da priomijenimo mjesto življenja – kaže Žarko.
On dodaje da iako je obiman posao na imanju, stiže se sve uz posao koji se otegne svakoga dana od samog jutra do duboko u noć.
I ne samo da radim na našem imanju koje je baš veliko, neko uzmemo još nekoliko hektara livade od rođaka i komšija, kako bismo održali svoj stočni fond. Imamo sedam muznih krava, četiri junice, dva bika, petnaest ovaca i jagnjadi – kazuje Žarko.
Bio je nekada ovdje i katun
Lekovići kažu da je sve dobro do zime, kad u ovom kraju snijeg zna da napada i preko metra. Onda sve stane i teško se živi, a zima se baš oduži i traje i po sedam mjeseci.
Sami smo u ovom kraju. Zimi nema nikoga, a ljeti poneko i dođe do zavičaja. Bio je nekada ovdje i katun, bilo ih desetak koji su izdizali stoku. Sada niko ne dolazi. Ali, to je naša sudbina. Bježe ljudi za boljim životom – poručuju Lekovići sa Žubera.
Izvor: Dan