Graditelji srcem; Priča o vizionarima koji su oblikovali lice grada i ostavili trajan pečat u vremenu;
Kada danas pogledamo panoramu našeg grada, vidimo niz modernih zdanja koja se ponosno uzdižu ka nebu. Iza tih objekata stoje godine truda, odricanja i vjere u struku. Stoje imena inženjera Vela Lukovića i Mijada Kljajevića — graditelja čija su djela postala temelj urbanog identiteta čitavog sjevera.
Teško je i zamisliti ozbiljniji građevinski poduhvat u drugoj polovini prošlog vijeka bez njih dvojice. Bili su to iskusni, predani stručnjaci koji su decenijama unosili red, kvalitet i ljudskost u svaku betonsku ploču i svaki zid.
Mijada i Vela povezalo je još djetinjstvo. Zajedno su završili osnovnu i srednju školu, a potom i Građevinski fakultet u Beogradu. Iako su mogli da ostanu u većem centru, znali su da će se vratiti u svoj kraj — tamo gdje je znanje bilo najpotrebnije.
Po povratku u Bijelo Polje zatekli su gotovo prazan prostor u struci. U čitavoj opštini nedostajao je školovan kadar, pa je odgovornost za najsloženije projekte pala upravo na njih. U prvih petnaest godina nosili su teret projektovanja i konstrukcije na čitavom sjeveru.
Mijad je preuzeo radove na izgradnji bolničkih i sudskih objekata, a među najzahtjevnijim poduhvatima tog vremena bila je izgradnja hotela „Bijela rada“, simbola grada. Radili su na vodovodnim sistemima širom sjevera, a njihovo znanje bilo je traženo i u Podgorici i na primorju.
Još kao mlad inženjer, Mijad je govorio:
„Naš je posao veoma težak. Preuzetu obavezu moramo na vrijeme da obavimo. Danas radimo savremeno skladište, a sjutra ćemo se naći na drugom mjestu. Nova gradilišta niču svakoga dana — to nam godi, jer želimo da se građevinarstvo stalno razvija i proširuje.“
U vremenu kada mehanizacija nije bila razvijena kao danas, radilo se uz mnogo više napora. Kasnije su na raspolaganju imali kranske dizalice, utovarivače, rovokopače, buldožere i drugu mehanizaciju koja je omogućavala bržu i kvalitetniju izgradnju.
Fabrika betona snabdijevala je brojna gradilišta širom opštine, a modernizacija rada donijela je i nove stručne kadrove.Ipak, uprkos napretku, temelj svega ostao je — čovjek.
Luković je bio poznat po pedantnosti i idejama koje su često bile ispred vremena. Njegovi nacrti nijesu bili puke linije na papiru — bili su garancija sigurnosti. Zgrade koje je projektovao postale su domovi hiljada porodica.
Nije pristajao na kompromise, naročito kada je riječ o kvalitetu. Znanje koje je posjedovao omogućavalo mu je da samostalno isprati čitav proces gradnje — od temelja do krova.
Mijad je na gradilištu bio sinonim za sigurnost. Njegovo iskustvo i izoštreno oko primjećivali su i najmanja odstupanja. Kolege su često govorile da može uočiti grešku od nekoliko milimetara bez ijednog mjernog uređaja.
Jednom prilikom, tokom izgradnje mosta, posumnjao je u ispravnost temelja i insistirao na dodatnoj provjeri. Mjerenja su pokazala da je bio u pravu. Taj događaj učvrstio je njegov ugled među radnicima i stručnjacima.
Grad se razvijao ubrzano, a oni su često morali da pronalaze rješenja za koja ih ni školovanje ni praksa nijesu pripremili. Ipak, uspijevali su — zahvaljujući znanju, odgovornosti i međusobnom povjerenju.
Posebno se pamti i njihov odlazak na primorje nakon razornog zemljotresa, kada su dva mjeseca radili bez naknade, pomažući u obnovi domova i infrastrukture.
Iako nijesu težili priznanjima, ona su stizala. Dobili su brojne pohvale i najviše opštinsko priznanje — Trećejanuarsku nagradu. Mijadu je uručena i Medalja rada za učešće u izgradnji pruge Beograd–Bar.
I pored svega, ostali su isti — jednostavni, pristupačni i posvećeni poslu.
Njihova veličina nije se ogledala samo u struci. Besplatno su radili projekte za prijatelje, socijalno ugrožene porodice i objekte od javnog značaja. Za njih su humanost i poštenje bili jednako važni kao statički proračun.
I danas, u poznim godinama, Mijad se može sresti na gradilištima. Kaže da ga rad i razgovor s ljudima održavaju vitalnim.
Vele Luković i Mijad Kljajević nijesu gradili samo zgrade. Gradili su sigurnost, povjerenje i budućnost. Njihove građevine i danas stoje kao svjedočanstvo vremena u kojem su znanje, odgovornost i ljudskost bili najčvršći temelji.
Kada prolazimo pored zdanja koja su pomogli da se uzdignu, ne vidimo samo beton i čelik. Vidimo trud, viziju i srce ugrađeno u svaki kamen.