Na mjestu gdje planina čuva svoje najtiše tajne, tamo gdje borovi šapuću starim jezikom planine, leži Zabojsko jezero — mirno kao ogledalo koje pamti sve što je svijet zaboravio. Kažu da je nastalo iz suze planine, jedne davne noći kada je vjetar nosio priče o izgubljenim putnicima.
Jednog jutra, dok se magla polako dizala kao zavjesa sa pozornice, mladi putnik po imenu Luka stigao je do obale. Došao je tražeći odgovore, ali nije znao na koja pitanja. Sjeo je na stari drveni mol i gledao kako se nebo preslikava u vodi, savršeno i tiho.
Starac iz obližnjeg sela jednom mu je rekao:
„Ako dugo gledaš u jezero, ono će ti pokazati ono što nosiš u sebi.“
Luka je čekao. Minuti su postali sati. A šuma je disala sporim, dubokim dahom. Odjednom, na površini vode pojaviše se krugovi. Ne od vjetra, ne od ribe — već kao da jezero odgovara na njegovu tišinu. U tom trenutku shvatio je da nije došao da pronađe nešto izgubljeno, već da se prisjeti ko je bio prije nego što je svijet postao preglasan.
Kad je sunce počelo da zalazi, obojivši vodu zlatom, Luka je ustao drugačiji — lakši, kao da je dio njegovih briga ostao na dnu jezera, među starim korijenjem i tajnama koje samo šuma razumije.
I zato ljudi i danas dolaze tamo, ne da bi govorili, već da bi slušali. Jer Zabojsko jezero ne priča glasno — ono šapuće, a samo oni koji uspore mogu čuti njegovu priču.
Kažu da svako ko jednom čuje taj šapat. Uvijek nosi komadić njegove tišine u sebi.