Selo je mjesto gdje svi putevi počinju istom prašnjavom ulicom, ali ne završavaju svi na istom mjestu.
Jedni odu. Ponesu kofer, nekoliko uspomena i veliko obećanje da će se vratiti. Odu za školom, poslom, snovima većim od brda koja su ih okruživala. U gradovima nauče da hodaju brže, da govore tiše i da sanjaju drugačije. Ali kad god osjete miris kiše na asfaltu, sjetiće se kako miriše kiša na zemlji — onoj njihovoj, crnoj i plodnoj.
U njima ostaje selo: u načinu na koji poštuju starije, u tome što nikad ne bacaju hljeb, u potrebi da pozdrave svakog prolaznika.
Drugi ostanu. Ne zato što nemaju snove, već zato što su njihovi snovi vezani za tu zemlju. Oni ustaju prije sunca, znaju kad će mraz, kad će kiša, kad treba zasukati rukave. Njihove ruke su grube, ali srce mekano. Oni čuvaju kuće da ne zarastu u tišinu. Održavaju ognjišta da dim i dalje izlazi iz dimnjaka. Čuvaju uspomene za one koji su otišli.
I jedni i drugi nose selo sa sobom — samo na različite načine.
Oni koji odu, vraćaju mu se za praznike, svadbe i sahrane. Tada selo oživi. Sokaci se ispune smijehom, kapije se širom otvore, a zagrljaji traju duže nego inače.
Oni koji ostanu, čekaju ih bez zamjerke. Jer u selu nema ljutnje prema onome ko je krenuo trbuhom za kruhom. Postoji samo tiho razumijevanje.
Selo nije slabost. Nije ni zaostalost.
Selo je korijen.
A čovjek bez korijena može daleko da ode — ali nikad ne može istinski da pripada.
Zato su jednako važni i oni koji odlaze i oni koji ostaju.
Jedni šire ime sela svijetom.
Drugi čuvaju da to selo i dalje postoji.
I dok god postoji makar jedna kuća sa upaljenim svjetlom i makar jedan čovjek koji s ponosom kaže odakle je — selo živi.